DA NAM BOŽIĆ NE UKRADU
„Vidovice to je lijepa slika to je selo braće katolika!“ Tako su, ne tako davno, pjevali momci po sokacima u mojim rodnim Vidovicama. O lijepim našim seoskim običajima pisao sam već puno puta, govorio za radio i svjedočio na televiziji. Svako prisjećanje na njih, uvijek iznova, u meni rađa novo raspoloženje i vraća me u moje djetinjstvo.
Moje djetinjstvo nije bilo ispunjeno izobiljem, ali ja u to vrijeme, nisam poznavao bolji i ljepši život. Nije bilo ni puno radija u selu, a kamo li televizora. Prisjećam se kad je struja došla u selo. Danas su Vidovice mali gradić, ali ipak im nešto nedostaje. To su lijepi naši vjerski običaji koji se gube i kojih je svakim danom sve manje. Sve je manje ljudi u mojim dragim Vidovicama, sve je više praznih kuća. Sve prolazi, svi prolaze, ali pisana riječ ostaje!
Da se ne zaboravi!
Sveta Kata snig za vrata
Nisu se danas samo ljudi promijenili, mi smo ljudi sukrivci da se promijenila i priroda, najviše našom krivnjom.
O božićnim običajima u mom kraju govorila nam je majka Marija. Danas je ona pokojna, ali su sjećanja na nju još ostala živa. Doživjela je 90 godina, isto toliko koliko i njezina majka, a moja baka, Jela. Majka Marija nije imala
niti jednog razreda osnovno škole, ali je bila „čitmena !“ Pojam „čitmen“ upravo znači, u jednoj riječi, znati čitati i pisati! Kao i prelijepa hrvatska riječ „žitak“, život i sve što imaš! Osnovnu školu završila je na koljenima svog oca, a mog djeda, Jakoba. Još i danas čuvam njegovu sliku kako na koljenima poučava svoju Mariju osnovnoj izobrazbi.
Zvala ga je „baćo„ jer je bio najstariji od svoje braće. Moju majku Mariju njezine su sestre i braća zvali „nena“, jer je ona bila od njih najstarija.
O sv. Kati 25. studenog, prisjeća se moja sugovornica, „snig„ je već pokrio umornu posavsku ravnicu. U mom se kraju još uvijek govori polu ikavica, posebno starije generacije. Mi i Bošnjačani, u Županjskoj Posavini, govorimo sličnim dijalektom, starije žene nose sličnu starinsku narodnu nošnju, govore sličnim narječjem polu ikavicom, a to znači da smo bili i ostali jedan narod koji razdvaja rijeka Sava, a spajaju mostovi, ljudi i običaji. O blagdanu svete Kate, nastavlja moja sugovornica, snig je bio i ostao najava nadolazećeg Božića. Božić se uvijek povezivao s bijelim snijegom od sv. Kate pa do Božića ravno mjesec dana. Mi smo kao djeca od sv. Kate započeli izrađivati svojevrsne brojanice. Od vrbove grane napravili bismo štap s kojim smo čuvali blago na njivi, zbog mekoće drveta, i svakog dana urezivali nožem po jednu crtu. Majka bi nas navečer okupljala na molitvu i svake večeri nam govorila dokle je stigao Božić.
Život je na selu
U Došašću kad je zvono s crkvenog zvonika najavilo Pozdravljenje, bilo je to u 18 sati, to je bio znak da svatko treba ići k svojoj kući. „Zvono zvoni na Zdravu Mariju, svako dijete u svoju „avliju!“ Ognjište u kući bilo je središte obiteljskog života. „ Kuća“ se zvala soba za dnevni boravak. U središtu je bilo ognjište a iznad njega „verige“ na kojima je visio kotlić u kojem se kuhala hrana za kućnu čeljad. Više obitelji živjele su skupa, stariji i djeca. Trebalo ih je sve tri put na dan nahraniti. To se zvalo „zadruge“. Zato se i kuhalo u velikim loncima. U ono se doba posvuda štedjelo pa tako i na petroleju. Kuću je obasjavao jedino plamen s ognjišta. Sitno granje u ognjištu pucketalo je i tako se u kući stvarao posebni ugođaj. Svaki član obitelji imao je svoje zaduženje kojeg je morao obaviti do Gospinog pozdravljenja. Nakon anđeoskog pozdravljenja, kojeg je predvodio domaćin kuće, uslijedila je krunica, a nakon krunice nizali su se Oče naši. Prije svakog Oče naša uslijedila je preporuka: za Božji blagoslov pri blagu i gospodarstvu, za dobru ljetinu, za uspjeh u radu, za mir i ljubav u obitelji. Djeca su sjedila oko ognjišta i grijala se.
Nikome nije bilo dosadno. Nakon izgovorenih molitava uslijedila bi večera. Stariji su sjedili za stolovima, stari su ih zvali „sofre,“ a djeca su čučala za malim okruglim i niskim stolićima koje smo zvali „sinije.“ Nakon večere djeca su se igrala u kući, žene bi oprale posuđe, a nakon toga sjedale su za stan i tkale pokrivače i „otarke„, rukom vezene ručnike koji su bili po tri pa i više metra dugački. Što je “otarak„ bio dulji i kićenije vezen govorilo se da je ta udavača bogatija. Takvih je ručnika trebalo što više izvesti jer su i svatovi bili brojni. Osim ručnika curama je za udaju trebalo pripremiti i drugog ruha.
Na selu su se razlikovali „curski„ od momačkih divana. Momci su išli u svoje društvu ili su pak tražili djevojačka društva. Ako je na curski divan došao nenajavljen neki mladić koji baš i nije slovio kao poželjan neka od starijih i iskusnijih djevojaka odmah bi započela molitvu kako bi „uljezu„, na fini način dale do znanja, da nije u tom društvu baš previše poželjan. Neka od njih bi započele: “Izmolit ćemo sto Oče naša, 100 Zdravo Marija i 100 puta Slava ocu“ i dok predmoliteljica nije još niti izgovorila Slava Ocu nepoželjni bi momak shvatio i na najkraći način izletio iz kuće van.
Stariji muškarci imali su svoje divane. Divanilo se svake večeri, ali kod drugog gazde. Kad je u nekoj obitelji gostovao guslar, u toj se kući za tu zgodu tražila klupčica više. Svaki gost je morao najaviti svoj dolazak. Broj mjesta je bio ograničen. Na divanima bi se pila kava i rakija i motala „škija“- duhan. Guslari su bili vrlo pametni i snalažljivi ljudi. Kad je junačka pjesma bila najnapetija uslijedila bi stanka. Govorilo se zapalka. Za vrijeme stanke se nagađalo kako će proći glavni junak u pjesmi. Kad je vrijeme stiglo blizu ponoći trebalo je poći na počinak. Prije razlaza trebalo se dogovoriti gdje će sutra biti muški divan. Treba napisati i riječ dvije kako su nekoć izgledale peći.
Odgovor je jednostavan kao današnji kamini, ali puno jednostavniji. Mi smo u mom kraju govorili „šporeti„. Bili su zidani od cigle i umazani blatom. Imali su ugrađenu rernu u kojoj se peklo i ploču na kojoj se peklo i kuhalo u manjim količinama. Na vrh peći bio je plehnati dimnjak. Tu pored dimnjaka bilo je mjesto za mene. Već sam tad pokazivao novinarske sklonosti. Gledao sam starije ljude kako „divane“ i imao sam cjelokupnu pregled zbivanja u kući.
Vjera u Boga i seljačka sloga!
Govoriti ili pisati o Adventu ili Došašću, a ne spomenuti zornice u mom rodnom kraju bio bi veliki promašaj. Stoga sam napisao već u prvoj rečenici ovog prisjećanja, koje mi je usmeno prenijela još za života, moja pokojna majka Marija. Od nje sam i čuo: „Vidovice to je lijepa slika to je selo braće katolika!“ Vidovice još nazivaju i „Malim Vatikanom!“ Crkvi u Hrvata podarile su 48 svećenika, jednog biskupa mons. Iliju Janjića, kotorskog biskupa u miru i 51 časnu sestru. To su plodovi čvrste vjere ljudi ovog kraja. Nerijetko mi je majka znala reći „Vjera u Boga i seljačka sloga“. To su temelji vrjednote ljudi ovog pitomog kraja. Zornice u Adventu se ne mogu zaboraviti za čitavog života.
Kad suhi snijeg prekrije posavsku ravnicu, drveće bude okićeno injem i snijegom, kad oskudna petrolejska rasvjeta zasija u seoskim kućama, a ledenice budu i po metar dugačke sve je to nekoć našim selima davalo posebni ugođaj. Danas moji kolege novinari znaju reći i napisati da je sve to stvaralo čaroliju ili bajku Božića. Ja izbjegavam izraze, kao što su bajka ili čarolija , stoga što oni pripadaju mitomaniji, nečemu nerealnom, nečemu što je izmišljeno. Poseban doživljaj tih dana i večeri stvarala je svaka seoska crkva. Sagrađene su redovito u centru sela zato što su se u njima ili oko njih od pamtivijeka događalo nešto jako bitno našim ljudima svih vremena. U crkvi je nekoć svijetlila velika lampa . Zvali su je „karabitnjača!“ Osvjetljavala je čitavu crkvu. Nije bilo centralnog grijanja, ali se nitko nije tužio da mu je zima u crkvi. Crkva je za vrijeme zornica redovito bila ispunjena. Tko god je bio pokretljiv, i veliko i malo čeljade, išlo je na zornice, a tek na polnoćku.
U naš razgovor uključio se i prof. Stijepo Janjić, sin Jose Maćaševa, čovjek učen i školovan. Bio je kustos u povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu. Bavio se kulturnom baštinom .Majka je uzela mali odmor i usputno popila kavicu koju je sama sebi skuhala! O blagdana svete Lucije 13. prosinca, pripovijeda etnolog Stijepo Maćašev, sijalo se žito i kukuruz u posuđe. U tanjur bi se stavila u sredini čaša, a oko nje žito i kukuruz koje je trebalo dan prije staviti u vodu da nabubri . Za Božić su se u tu čašu stavljale tri svijeće, voštanice izrađene u kućnoj radinosti. Zvalo ih se „Trojstvo!“ Sve tri svijeće gorjele su dok se objedovalo za vrijeme božićnih blagdana. Nije u to vrijeme bilo adventskih vijenaca kao danas. Njih smo uvezli, jednako kao borove i jelke, od starih Germana. Stari Slaveni su umjesto toga unosili u kuću, na Badnjak, hrastovu granu okićenu suhim hrastovim lišćem. Na sv. Luciju se, od pamtivijeka, sijalo žito i kukuruz. Žito je zamjenjivalo adventske vijence, a s mladim kukuruzima su momci kitili svoje šešire, a djevojke stavljale pod pletenice kad na Badnjak, i prvi dan Božića, krenu na misu u crkvu ili popodne u selo i kolo. Sve što je bilo zeleno bilo je znak novog života kojeg nam je donio Isus Krist svojim rođenjem.
Badnjak, Adam i Eva i tusti dan
Badnjak je sadržajno najbogatiji dan u crkvenoj godini. Liturgijski gledano to je svakako Vazmeno bdijenje uoči Uskrsa, jer je Uskrs najveći kršćanski blagdan. U svakom slučaju radi se o danu ispunjenom različitim događanjima. Prije podne dolazi ženski položaj. Radi se o djevojčici uzrasta djevojčica koje pohađaju osnovnu školu. Ona dolazi u goste obitelji koja ju je pozvala rano ujutro. Prvotni joj je zadatak bio nahraniti kokoši kako bi one nesle puno jaja i izlegle puno pilića. Ona je glavna gošća za stolom i oko nje se sve vrti. Ona pomaže domaćici u pripremanju božićnih jela. Popodne oko četiri sata njezinu ulogu preuzima muški položaj. I on predvečer nahrani kokoši i drugo blago kako bi bilo Božjeg blagoslova pri blagu i gospodarstvu. Kako bi se koke mogle razmnažati potrebno je imati i dobrog pijetla. Muški položaj je to trebao češće naglasiti. Božić bez odojka, u mom kraju kažu „pečenice„ i bez snijega nije pravi Božić. Svaki domaćin, pa i oni siromašniji trudili su se oko toga da nabave odojak. Rano ujutro domaćin je naložio vatru u dvorištu, pripremio ražanj i započelo je pečenje odojka. Neki su znali i dva dana ranije peći odojak. Djeca su se najradije vrtjela oko ognja. Badnjak je nekoć bio posni dan pa se nije smjelo probati niti kapljevine. Pečenica se jela tek nakon svršetka polnoćke kad su svi, koji su mogli ići, išli u crkvu. Najslađa je bila kad se ohladi.
Kad padne prvi mrak domaćin kuće odlazi u štalu da donese naramak slame kojeg je ranije pripremio, ali kradom. Slama u kući trebala je biti iznenađenje. Sve je trebalo izgledati tajnovito.
Domaćin pokuca na vrata i svečano unosi slamu u kuću. Domaćica poškropi slamu i domaćina a on sve ukućane uljudno pozdravi: „Faljen Isus i Marija! Čestit vam Badnjak, sveti Adam i Eva i tusti dan!“ Domaćin ponovno odlazi po jelku. Već smo rekli da su stari Slaveni imali hrastovu granu bogatu lišćem, umjesto današnje jelke. Slama se rasprostre po čitavoj kući. Kućom se zvala prostrana soba za dnevni boravak. Nitko nije mario za tepihe i kućni namještaj, kao neki danas. Majka je već ranije pripremila darove za svoje ukućane. Za njih se trebalo pomučiti grabeći se po slami. Bili su to prirodni darovi: jabuke, kruške, orasi, kupovne suhe smokve, kocke šećera… Djeca su se grabila tko će više darova sabrati. Bilo je tu često i plača. Nisu svi jednako jaki i snalažljivi. Nakon darivanja uslijedila je molitva. Domaćin je predvodio molitvu. Molitva je redovito završavala poznatom starinskom božićnom pjesmom: : „U sve vrime godišća!„ Uslijedila je posna večera. U središtu je bio muški položaj. On bi zajedno sa domaćinom prelomio badnji kruh zvani „ Ljetnica“. Neki su ga zvali i „Križara“ zbog križa koji je bio na kruhu u sredini. Kruh je imao četiri polja. U sredini je bio križ načinjen od tijesta, a u poljima su bili žito, kukuruz, krmača s prascima, kokoš i sve ono što je seljaku bilo potrebno za svakidašnji život. Položaj bi još imao jedan zadatak: trebao je uputiti obitelji u kojoj je gost i dobre želje za iduću godinu. On je to činio na slikovit način udarajući šibom po vatri na ognjištu i izgovarajući glasno: „plodilo vam se, telilo vam se, ždrijebilo vam se, koke vam dobro nesle.“ Za to vrijeme domaćice su stavile na stol posno jelo. Redovito je to bio posni grah i kiselo zelje. Na stolu se znalo naći i pečene ribe jer su u Posavini poplave bile česte pa je ribe bilo u izobilju kako svježe tako i sušene. Svi su se čuvali jer nakon polnoćke na stol dolazi hladni pečeni odojak. Nakon večere domaćin na ognjište ubacuje još jedan panj koji se zvao badnjak, a takva su bila tri kako bi oganj sa ognjišta grijao čitavu noć. Djeca su spavala na slami.
I petrolejka je u Badnjoj noći svijetlila čitavu noć. Slavilo se dolazak Gospodinov koji je sam za sebe rekao: „Ja sam svjetlost svijeta!“ Badnjak je staro slavenska riječ i dolazi od glagola „badanjati „ što znači bdjeti, biti budan! Isus ponovno dolazi i ove godine. Svi koji su mogli išli bi na polnoćku. To se nije smjelo propustiti. Nakon polnoćke , ispred crkve pa i krugu vlastite obitelji ljudi su čestitali jedni drugima.
Čestit Božić i sveto Isusovo Porođenje
Riječ je ponovno preuzela majka Marija. Kava joj je zacijelo dobro prijala. I ona je sve pomno slušala kako o našim predivnim božićnim običajima zbori jedan učen čovjek i stručan za to. Na Božić se nije kuhalo niti peklo. Sve je bilo unaprijed pripremljeno. Nakon polnoćke svi su išli odmoriti se i spavati. Djeca su redovito spavalo na slami. U 11 sati bila je svečana sveta misa na koju su ponovno išli gotovo svi. Bila je to prilika za čestitanje. Redovito se čestitalo: „Sretan ti Božić i sveto Isusovo Porođenje, drugi dan Božića dodalo bi se „Čestiti ti Božić, Sveto Isusovo Porođenje i sveti Stjepan! Treći dan Božića: „Čestit ti Božić, Sveti Stjepan i sv. Ivan!“ Svaki put se odgovaralo: „I tebi čestita duša pred Bogom Bila!“
Nakon svečanog Božićnog objeda moglo se malo i prileći. Momci i cure išli bi u kolo. Za taj dan trebalo je obući najsvečanije odijelo kako momci tako i cure. Cure su za pletenice stavljale kukuruzni ukras, jednako kao i momci
za šešire. Radi se o kukuruzima i žitu koje su posijali na blagdan sve Lucije u tanjure. Momci i cure družili su se do predvečerja. Na prvi dan Božića nije se išlo u čestitare. To su stari činili tek drugi dan, na blagdan sv. Stjepana.
Slama bi ostala u kući sve do Nevine dječice potom bi je iznijeli. Jedan dio bi stavili pod blago, a drugi dio u voćnjak kako bi voćnjak štitila od štetočina. Žito iz tanjura bi se bacilo na krov kuće da Bog čuva kuću i kućnu čeljad.
Piše: fra Vjenceslav Tunjo Janjić
