Pripremio: Fra Vjenceslav Janjić
Kod nas u Bosanskoj Posavini kad netko umre, a osobito ako se radi o mlađoj osobi koja je prerano umrla, obitelj i rodbina neko vrijeme nose crninu. U selu se kaže da „kaju“, žale za pokojnikom ili pokojnicom. A za ovaj prilog posudih rečenicu iz bećarca, koji se mogao čuti po posavskim sokacima, pa i u vrijeme Korizme.
Osnovno obilježje Korizme je ozbiljnost, post i šutnja pogotovo na javnim prostorima. Nema javnih zabava, nema glasnog pjevanja, nema svadbi, nema party, kako vole reći naši mladi danas. U Crkvi se oduvijek znalo kad treba zasvirati, a kad za pojas zadjenuti. Nama katolicima ne pada teško ova pandemija, ma brate predugo traje. Kažu neki, koji dirigiraju pandemijom, da ovo još nije sve i da dolazi još jači soj korone. Spašavaj se tko može! Rekli bi naši stari! Uskoro će biti godina dana od kako se pandemija pojavila. Ranije smo gunđali zašto u korizmi trebamo postiti, moliti i činiti dobra djela, a samo 40 dana. Ima dosta takvih među nama koji dragovoljno poste i duže radi lijepe linije. Kršćani, pa i Muslimani, poste da bi se svidjeli Bogu i pomogli bratu u nevolji. To je socijalni vid posta. Ne smijemo biti previše kritizeri. Ima i danas velik broj, i među mladima, onih koji poste, čine djela milosrđa i koji ozbiljno računaju s Bogom. Negdje sam pročitao podatak da čak 60 posto Hrvata se kroz korizmu nečeg odreče. Puno puta se može pročitati u medijima čuti ili vidjeti pitanje: “Čega si se odrekao u korizmi?“ Mi kršćani trebamo drugačije preformulirati pitanje: ne čega sam se odrekao nego što sam pojačao i uvijek naglasiti tu socijalnu stranu posta, molitve i dobrih djela. Koliko moj bližnji ima od toga koristi. Takav post je Bogu mio.
Na čistu srijedu ili Pepelnicu išlo se u crkvu kao da je nedjelja radi pepeljenja. Kroz korizmu se češće išlo na misu i u crkvu. Križni put je posebno omiljena pučka pobožnost. Na Križni put se išlo petkom i nedjeljom poslije podne. U obiteljima se molila krunica i druge kućne pobožnosti. Ljudi vole geste i simbole. Same riječi su suhoparne. Prvi korizmeni tjedan strogo se držalo do posta. Čak su se odricali jela i na ulju, mlijeka i mlilječnih proizvoda, jaja… Jela su se jela kao što su žganjci, palenta, kuhani ili pečeni krumpir u ljusci, kuhani grah i domaća tjestenina. U Posavini je bilo ribe na pretek. Treba razlikovati djelomičan post od strogog posta. Kod strogog posta ljudi se odriču svake hrane, kave, alkohola, pušenja. Reklo bi se žive o kruhu i vodi.
Takav post ne smije trajati više od dva do tri dana, a da se ne naškodi zdravlju. Stoga strogi post mora biti pod liječničkom kontrolom, rekoh da ne naškodimo svome zdravlju. Netko će zapitati utječe li post, pogotovo strogi, smanjenju produktivnosti? Raditi i postiti zajedno se može. Mi običajemo uzimati daleko više kalorija nego što je to našem organizmu potrebno. U europskim razmjerima u svoje tijelo unosimo i do 30 posto kalorija više nego što je to našem organizmu potrebno. Pučki volimo reći da jedemo do sita. Višak hrane ne jača naš organizam nego ga truje. Post može i želi ozdraviti ne samo u tjelesnom nego i u duševnom smislu. Biblija je puna isposničkih primjera. Postom dokazati ozdravljenje.
Najbolji primjer za to dao nam je sam Isus iz Nazareta četrdeset dnevnim postom u pustinji. Nakon četrdeset dnevnog posta đavao ga je iskušavao. Nemojmo odmah na početku korizme popustiti đavoljim napastima!
