VUKOVARU S LJUBAVLJU

Svake godine, od 1997., u Vukovaru se obilježava Žrtva grada heroja za Hrvatsku 1991. godine. U predvečerje, 17. studenog, u krugu Opće bolnice okupljaju se „bajkeri“ iz čitave Hrvatske da zajedno s mladima grada Vukovara polože vijence, upale svijeće i upute Gospodinu molitve zahvalnice za slobodu. To predvečerje obilježeno je svijećama pod zajedničkim motom : „I U MOME GRADU VUKOVAR SVIJETLI!“

I mi franjevci u Cerniku, već nekoliko godina za redom svakog 17. studenog, priključujemo se u molitvama mladima u krugu vukovarske bolnice. Tako će biti i ove godine 17. studenog u 17 sati na Kalvariji na franjevačkim livadama. Sve one kojima je Vukovar na srcu pozivamo da nam se priključe te večeri u molitvi Križnog puta i da sa sobom ponesu lampione koje ćemo položiti u podnožju Križa na vrhu Kalvarije.

Nakon Vukovarskog „Kukuruznog Križnog puta„ slavit ćemo u 18:30 sati, u crkvi svetu misu, kao najuzvišeniju molitvu za sve žrtve Vukovara, a njih je prema popisu 2717. Ako im se pridodaju i 366 nestalih, samo iz grada Vukovara, onda ta brojka iznosi 3.083 žrtve.

Ovaj tužni popis svih žrtava imenom i prezimenom, što pokazuje da ni jedna žrtva nije bila uzaludna, stoji na staklenoj stijeni, na najčasnijem mjestu u dvorištu Franjevačkog samostana u Vukovaru uz šetnicu ponad Dunava. Svi oni sada mogu vječno gledati svoj grad, za kojeg su podnijeli žrtvu, kako živi i kako moćni Dunav njihovu slavu pronosi diljem svijeta. Ovo je spomen-obilježje i osvijetljeno tako da se jako dobro vidi i noću s Dunava, a i s one strane Dunava.

Vukovar je podnio najveću žrtvu za Hrvatsku 1991. godine. Grad je bio pod potpunom opsadom 87 dana od kolovoza do studenog tijekom kojih je tzv. Jugoslavenska narodna armija uz pomoć srpskih paravojnih snaga, svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima, pokušala osvojiti grad. Rat je zapravo započeo 2. svibnja te 1991. godine kada su u Borovu selu mučki iz zasjede ubijena dvanaestorica hrvatskih redarstvenika. Vukovar je okupiran 18. studenog 1991. godine.

IZDAJICE SU JOŠ UVIJEK MEĐU NAMA

Od desetorice hrvatskih građana čak trojica, možda i četvorica, ne misle tako! Da je tomu tako evo jednog primjera u pisanom obliku. Meni je ta osoba poznata. Za sebe tvrdi da je po vokaciji „teolog“ i obnašao je vrlo visoke dužnosti u gradu na Dunavu. Gospodin se nije usudio potpisati svoj uradak, pismo je ubacio u Rijeci 2013. godine, ali ga je savjest pekla pa se osobno došao ispričati meni. Osobno je napisao: “A ja se sramim što ne potpisujem. Strahujem i od ratobornih crnomantijaša, kao i od crnokošuljaša mrkih pogleda, opasnih namjera i zakulisnih radnji.“


ANONIMNO PISMO SAMOZVANOG TEOLOGA

“Nema vas, gospodo crkveni vođe. Šutite. Nek se nacizanesenjaci glože. Što gore to bolje. Hrvatstvo i katoličanstvo iznad svega. Hoćemo samo čistokrvne. Zato su se dugo godina spremali Šušak i fratri u tuđini i u Tuđmanu našli onoga tko će im (vam) ostvariti ustašoidne snove pa i plemeniti hrvatski kler dovesti u situaciju da uspješno manipulira (većma slabo obrazovanim i siromašnim) masama. Prekrije križevima državne institucije sekularne države, a prethodno podbode iz Ustava brišući i svrstavajući u nacionalne manjine, stoljetno konstitutivni narod u i njihovoj vlastitoj domovini i tako potpomogne rasplamsati balvanrevoluciju i krvavo bratoubilaštvo. Na čelu bojovnici s krunicom na puškama.

Hrvatski katolicizam je, očigledno, neki posebni oblik katoličanstva koji ne poziva na mir među ljudima, na toleranciju, poštivanje prava na različitost, nego upravo suprotno. Izborili ste se za povlašteni položaj (jer vas se sve vlasti boje – ni jednoj se ne mile Split, Vukovar, Jelačićplac…) i u sredstvima priopćavanja putem kojih se borite protiv neumitnih civilizacijskih kretanja (umjetna oplodnja, zdravstveno osiguranje…) i svakoga napretka, te protiv opamećivanja naroda. A znanost i obrazovanje potekli su upravo iz krila svećenstva, davno, davno. Namećete se gdje i kome stignete, unosite strah među ljude, politizirate na misama, otvoreno navijate za svoje kandidate s oltara…

Zašto kad pročitate Evanđelje po Luki, Mateju i svekolikim svecima, ne prozborite kao ljudi, o čovjekoljublju danas, protiv mržnje, šovinizma, segregacije. Zašto sad u svojim misama niste barem nešto rekli o ćirilici kao starome hrvatskome pismu, o Ćirilometodskoj ulici u srcu, jezgri,hrvatskoga Zagreba? Zašto niste rekli da ćirilica ne ubija, jer svako pismo pa i ona, prosvjećuje. Dobro znate, kao i sve misleće i istinoljubivie osobe, da je rat pripreman dugo i daleko od domovine, najviše zaslugom Šuška i fratara koji su ponudili Tuđmanu ulogu Oca Domovine, koji je onako slavohlepan, samo to i čekao., Dobro znate, kao i sve misleće i istinoljubive osobe da pojedinci ni s jedne strane nisu sami od sebe započeli rat, da su ih s jedne i s druge strane nahuškali jedne na druge i od toga, ti huškači, ostvarili korist samo za sebe i svoje bližnje. A među patnike, raseljenike, nesretnike, da utaže bol i bijes zbog gubitaka svojih najbližih, zbog svojih upropaštenih života, ubacili otrovno sjeme, mržnju, njegovali je, što čine i dalje, potpirujući je kao vatru i zalijevajući kao cvijeće, uz vašu svesrdnu podršku. Koji ste vi licemjeri! Likujete kad ona svako-toliko iskaže svoju razornu moć i priprijeti novim krvoprolićem.

Ma, guknite već jednom kao Božji izaslanici a ne budite više ni inicijatori ni potpora politici mržnje i sve većih razdora među nama! Ipak smo svi ljudi, jednakovrijedni pred Bogom, zar ne? Ne budite sramota vjere koju ispovijedate. Veliki ste sukrivci mržnje koja sve više narasta i prijeti…

Kao da ste živnuli dolaskom najvećeg mogućeg vjernika, ali i isto takvoga mračnjaka, na čelo stranaka koje preferirate. Podešnjeloga Crnoga Marka koji, u podzemlju, uza svoga plagiranog Egzekutora, kuje urote s velikom vjernicom, katolkinjom, ljubiteljicom isključivo čistih krvnih zrnaca, zajedno s kojom nastoji na srbomrstvu,čekajući da im nastojanja urode plodom, da nas gosti – po mogućnosti svi – napuste, zahvaljujući na našem srdačnom gostoprimstvu. Pa da nas onda zajednički, vi i oni, vraćate unazad. U bolju, što dalju, prošlost! Kad oni, ti bogobojazni gosti, ponajviše zaslugom plemenite nam Ruže, odu, bit će više ljepote i poetike u intimističkoj borbi hrvatskokatoličkih ustaša i poganih ateista, partizana. Ubij bližnjega svoga, ljubljenje nije zdravo! Sve za bolji život “hrvatskih ljudi”!

Draga Crkvo, velike su vaše zasluge u današnjem našem snoviđenju. Jer da vi svoje vjernike, koje na misnim slavljima imate podastrte kao na pladnju, ma i najmanje potaknete na čovjekoljublje, toleranciju, mir i miran zajednički život i s onima koji su druge vjere, druge nacije, različitog porijekla – a to su sve samo datosti na koje nismo mogli utjecati, za koje nismo krivi niti zaslužni -, nego jesmo krivi ili zaslužni, ako smo od sebe napravili loše ili dobre ljude, bilo bi daleko manje mržnje. Da ste vi željeli, Vukovarom ne bi mladost šetala svaka svojom stazom, ne bi se djecu odgajalo po nacionalnosti i odmalena odgajalo u mržnji, ne bi bilo antićirilične prijeteće histerije i svakovrsnih zala što iz svega toga proizlaze. Ali, to, očitio ne bi odgovaralo ni vašim političkim miljenicima niti vama. Jer su, žalosna nam majka, to još uvijek izborni aduti, još uvijek se igra na kartu krvi i tla, podilazi najnižim strastima kao da smo u plemenskom uređenju. A kad ne bi bilo tako, ne bi bilo ni “veličanstvenog stožera” ni još veličanstvenijeg skupa Hrvata, vjernika, koji ne bi mogli vidjeti ni čuti, uživo, u tom velikom protućiriličnom zanosu, svoga vrhunaravnoga idola i čuti mačem i križem okićenog – davnom poviješću i fitnesom nabildanoga -Tompsona, koji poziva na jedinstvo, jer “zajedno smo jači”. Tako militantno raspoloženi i ratnički odjeveni protiv koga ili čega da budemo jači? Pa di se to još, takve poticajne poruke, mogu tako duboko dojmit puka ako ne na ovako eminentnim skupovima, gdje se drugdje to more doživit, ko to more platit! Samo je zaboravio izreći, ovaj puta, izmijenivši subjekt radnje: Ubij, ubij ĆIRILICU! Leševe koji plutaju hrvatskim dijelovima europskih rijeka je izostavio.

Požurili ste objaviti biografiju Pape Francesca, kojega ste iz milja prekrstili u Franju, a našim smo se istočnim susjedima rugali kad su Pavla Ivana prekrstili u… Jovana! Ali, reče Crni Marko da je nama Franjo drago ime, pa smo ga pohrvatili. Tako će, možda, sjen slave Njegve pasti i na vas, ovdašnje crkvene velikodostojnike, poput Bogovića, Jezerinca, Lasića, Barišića, Srakića i inih (nek oproste mnogobrojni što im se ne navode imena) koji se svesrdno zalažu za oprost, pomirenje, suživot s pripadnicima najbrojnije nacionalne manjine u nas, takorekuć, srbofilima, udruženima s umnicima-autorima Hrvatskoga Slova, Glasa Koncila uz ostale, jednako tako dobrohotne suradnike brojnih drugih izdanja hrvatoidnog i katoličkoga značaja koji također svojim uradcima zdušno podupiru napore usmjerene na dobrobit sviju nas što živimo na prostoru Republike Hrvatske, dokazujući da smo svi Božji ljudi i da nam kao takvima pripadaju jednaka prava
Hvala im, hvala svima vama, koji provodite Božju volju. Valjda se u našemu slučaju ona tako iskazuje.

Osjećam doslovno fizičku bol, negdje u grudima, zbog stanja duha ovoga naroda, stanja kojega vi,crkveni ljudi, potičete, podržavate i ohrabrujete u svojim istupima kao i svojim grešnim nečinjenjem. Sramite se i pred Bogom, jer tako perpetuirate beskonačnu mržnju. Mržnja je stanje bolesti. Mržnja je poput hrđe: izjeda sve i svakoga. A ne utirete ni sebi put u raj koji tako izdašno obećavate onima koji vjeruju.

A ja se sramim što se ne potpisujem. Strahujem i od ratobornih crnomantijaša kao i od crnokošuljaša mrkih pogleda, opasnih namjera i zakulisnih radnji.”


VUKOVAR U SVETOM PISMU

Poznati katolički publicist i katolički novinar Anto Orlovac napisao je prije deset godina jedno svoje razmišljanje o žrtvi grada Vukovara za Hrvatsku 1991. godine.
To nam je razmišljanje okosnica ovog prisjećanja.

Sredinom studenoga misli svakog Hrvata, piše Anto Orlovac, ali i svakog pravdoljubivog čovjeka idu prema hrvatskom gradu na Dunavu, prema Vukovaru, gradu junačke obrane i teškog stradanja, gradu heroja. Ovog 18. studenog je 29. obljetnica njegove okupacije nakon što su se hrvatski branitelji nakon tri mjeseca junačke borbe predali.

Kao kršćani sjećamo se svih nevinih žrtava tog bezdušnog agresivnog rata i molimo za njih. Sjećamo se posebno hrvatskih branitelja koji su položili svoje živote na oltar Domovine, i njihovih legendarnih vođa. Među prvima treba svakako spomenuti general-bojnika Blagu Zadro, kojega je srpski snajperist ustrijelio 16. listopada 1991. godine, i njegovih pripadnika turbo-voda i molimo za pokoj njihovih duša. Ovdje svakako treba spomenuti danas teško bolesnog vođu Tomislava Merčepa, potom pokojnog Marka Babića i druge vitezove s legendarne Trpinjske ceste u Borovu naselju. Oni koji su ubijeni za nas su dali najviše što su mogli dali su svoje živote. A to je vrhunac ljubavi, rekao je naš gospodin Isus Krist. Dok se prisjećamo svih tih zbivanja, prije 29. godina, kao da smo o svemu tome čitali negdje u Svetom Pismu.


Da, o svemu tome moguće je i danas čitati, ali ne bilo gdje, nego u Svetom Pismu. Nije li se i u hrvatskom domovinskom i obrambenom ratu odigralo ono isto što se dogodilo, prema Božjem scenariju, u vrijeme Jude Makabejca, oko stojeće i pol prije rođenja Isusa iz Nazareta. S jedne strane nenaoružani hrvatski branitelji u hrabroj obrani grada, jer je u Hrvatskoj tzv. JNA predvođena izdajicama iz komunističkih redova, oduzela oružje Teritorijalne obrane, tj. njezino vlastito oružje, kupljeno isključivo njezinim novcem za svoju nužnu obranu, a s druge strane četnici i druge paravojne velikosrpske postrojbe koje je naoružavala i podržavala tzv. JNA. Govoreći bez patetike: na jednoj strani goloruki branitelji, a na drugoj do zuba naoružan agresor. Jedni brane svoje, svoju djecu i obitelji, drugi bahato idu osvojiti tuđe, svjesni da su u naoružanju daleko nadmoćniji. Ruše, pale, uništavaju, sažižu zemlju. Kud oni prođu tud trava ne raste!

Slično je nekako razmišljao sirski vojvoda Seron kad je krenuo na Judeju: „Steći ću ime i proslavit ću se u kraljevstvu ako se zaratim s Judom!“ ( 1 Mak 3,14). Branitelja je malo, gladni su i iznemogli od duljine ratovanja, a na njih kod strmine Bet Horona ide silno mnoštvo. Pitaju se kako će se oduprijeti silnom i moćnom agresoru.
Progovara tada Juda Makabej (naš Blago Zadro) snagom svoje vjere i energijom svoga bića: „Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost. Ovi izlaze na nas u premoći drskosti i bezakonja, da istrijebe nas i naše žene i djecu našu, i da nas oplijene, a mi vojujemo za goli život i za svoje svete uredbe.
Zato će ih Gospod pred našim očima satrti , i ništa se ne bojte!“ ( 1 Mak3,19-22)

Eto preslikanog scenarija iz našeg Domovinskog i obrambenog rata. Najčešće naoružanje koje su imali naši branitelji bila je krunica oko vrata. Nosili su je i oni koji nisu znali moliti, ali su znale njihove majke, supruge, sestre i djeca. Molili su svi zajedno i to je bila najsnažnija hrvatska logistika.

Naš se Juda Makabejac zvao Blago Zadro. Ne zna se je li ga netko nagovarao da napusti grad i pobjegne, kad je bilo očito da ga obraniti ne mogu. Ipak znamo da pobjegao nije, nego je učinio isto ono kao Juda Makabejac, kad su ga njegovi nagovarali da pobjegne iz bitke i kad im je odgovorio: “Ne toga neću nikada učiniti da od njih bježim! Ako nam je došlo vrijeme, pognimo junački za svoju braću i ne ostavljamo ljage na svojoj slavi!“ ( 1 Mak 9,10)

Branitelji Vukovara nisu mogli obraniti grad , ali su obranili Hrvatsku! Dok su oni krvarili Hrvatska se naoružala i spremna krenula u konačni obračun s agresorom.

Bahati moćnici europske i svjetske politike, koji su mogli i morali spriječiti rat u Hrvatskoj, a kasnije i u Bosni i Hercegovini, pustili su nadmoćnijeg neka slomi branitelja. Ostali su iznenađeni kad su vidjeli da mu to nije pošlo za rukom unatoč silnom naoružanju. Nije im bilo jasno kako to da se slabiji tako uspješno brani i da na kraju uspješno izađe kao sjajan pobjednik.

Očito da se u političkim krugovima ne čita Biblija. Da su slučajno pročitali, ne bi se čudili nego bi povjerovali da se tako nešto već davno dogodilo i da se povijest samo ponavlja. Međutim oni su računali samo u nadmoć oružja, a ne i na pomoć s Neba. A to je račun bez krčmara, Božja pljuska bahatima.

I današnji ovozemaljski moćnici neka uvijek imaju na pameti Kristove riječi: „TKO IMA UŠI NEKA ČUJE !“ (Mt 11,15)

Promišljanje u povodu 29.- obljetnice okupacije grada Vukovara
Pripremio: fra Vjenceslav Janjić


MOLITVA SV. FRANJE „BOŽE MOJ, DOPUSTI MI„

Bože moj, dopusti mi, aleluja
Mira Tvog da budem glas, aleluja.

Ima li mržnja bilo gdje, aleluja
Daj da ljubav nosim tu, aleluja.

Ima li sumnja bilo gdje, aleluja
Daj da vjeru nosim tu, aleluja.

Ima li očaj bilo gdje, aleluja
Daj da nadu nosim tu, aleluja

Ima li žalost bilo gdje, aleluja
Daj da radost budem tu, aleluja

Ima li tama bilo gdje, aleluja
Daj da svjetlo budem tu, aleluja!

Categories: AktualnoŽIR