Na ovogodišnje Blaževo pozvala nas je u goste gospođa Ana Marović koja pjeva u crkvenom zboru od svoje je 16 godine.
Note i crkveno zborno pjevanje učio ih je orguljaš i zborovođa pater Radoslav Karloci. Sad je u poodmakloj dobi pa je preuzela i ulogu počimalje u svom rodnom Baćindolu. Ima ih više pa se izmjenjuju kako u počinjanju pjesama tako i crkvenih molitava. U lijepoj uspomeni još su im ostali pater Emil Crnković, pater Krešimir Curl i nezaboravni pater Julije Jančula.
Pater Jančula je više prepješačio nego neki na motoru. Pomno je zapisivao narodne i crkvene običaje. Tako se njemu pripisuje i poznata rečenica : “Običaji se moraju održavati pa makar i sjekire padale!“ Iz novije povijesti posebno i s velikim poštovanjem spominju patera Franju Tomaševića koji im je temeljito obnovio crkvu i vrlo revno ih okupljao u crkvi. Vezano uz lik patera Julija Jančule veže se i jedna zanimljiva predaja koja kaže kako je dotični stopirao i kako ga je u njegov auto primio Ivan Tomić, poznati radijski sportski komentator. Tako je dotični pitao je li ga pozna, pa ja sam radijski novinar, ja vam prenosim utakmice recimo između Dinama i Crvene Zvezde. Nisam znao gospodine, od danas navijam za Dinamo!
Za gospođu Marović se može reći da je jedna od najpoznatijih poznavatelja povijesti ovog sela i njegovih običaja, poglavito crkvene tradicije. Odmah nas vraća u povijest i veli da su u selu nekoć bile dvije crkve: ona glavna svete Marije Magdalene na groblju i sv. Blaža u selu. U 19.st. započela je gradnja sadašnje crkve i mještani su se složili da se objedine oba zaštitnika.
Novu crkvu su posvetili Mariji Magdaleni, a za kirvaj, kako se tradicionalno govori za crkveni god u Slavoniji, odlučili su uzeti sv. Blaža. Blaževo pada neposredno nakon Božića, ljudi su još uvijek kod svojih kuća i puno više im gostiju dolazi u zimi, nego za Magdalenino u ljeti. Za Blaževo je znalo biti i do stotinjak ispovijedi pa je zato bilo potrebno i više svećenika. To je obogaćivalo vjerski sadržaj blagdana. Iz znatiželje smo je pitali otkuda ime Baćindol. Pokazala nam je Povijesni i pastoralni prikaz župe Cernik. U njemu se nalaze i povijesni podaci za Baćindol. Predaja govori kako su na okolnim brežuljcima, još u tursko doba, živjela tri brata. Živjeti uz cestu bilo je jako opasno zbog učestalih turskih provala. Mudro zbori naša sugovornica. Nakon oslobođenja od Turaka, onaj stariji od trojice braće kojeg su braća s ponosom i vjerni tradiciji zvala „baćo“, odlučio se spustiti u dolinu i tu nastaniti. Za Blaževo braća su odlučila posjetiti „baću“ tad su rekli : „ Idemo baći u dol na kirvaj!“ Tako je selo dobilo ime!
U doba turske vladavine seljaci su morali cerničkom agi plaćati tzv „dimnicu“ porez na dimnjake. Nezadovoljni tom odlukom seljaci nisu više zidali dimnjake na svojim kućama i tako je Baćindol postao poznat kao „selo bez dimnjaka“. Zidane dimnjake na krovovima već su odavno zamijenili dimnjaci od pocinčanog lima koji se naslanjaju na kuće.
Naša sugovornica živi skromno. Veli da je tako naučila od malena. Otac je nestao u Drugom svjetskom ratu. Bilo ih šestero braće i sestara, a majka sama. Naš je narod Bogobojazan i rado ide nedjeljama i blagdanima na svetu misu. To im je ostalo u krvi jer su imali dobre svećenike franjevce koji su ih temeljito vjerski odgajali, rekla nam je naša sugovornica. Baćindol je i danas jedna od najboljih filijala prostrane cerničke župe.
