Pripremio: Fra Vjenceslav Janjić
U nas je uobičajen naziv Uskrs, međutim istinski teolozi sve su više skloniji izrazu VAZAM. U Hrvatskom zagorju i u drugim područjima Lijepe naše gdje se govori kajkavskim narječjem, oduvijek se govorilo Vuzem, što ima svoje ishodište u Vazmu. Uskrs obuhvaća samo uskrsno jutro i dan – nedjelju kad Krist uskrnuo! Vazam uključuje cjelokupni vazmeni misterij: Muku, smrt i Uskrsnuće Kristovo. Vazmensko razdoblje Korizme započinje Pepelnicom, ali završava početkom „mise Večere Gospodnje“ Velikog četvrtka. Time se vrijeme priprave jasno razlikuje od vremena Svetog trodnevlja. Nicejski sabor 325 godine poznaje već prije Svetog trodnevlja post od 40 dana. S obzirom da se nedjeljama ne posti, pa ni u Korizmi, a željelo se da bude 40 dana pravog posta, post je počinjao četiri dana ranije te obuhvaća također Veliki petak i Veliku subotu. Post stare Crkve sastojao se od jednog obroka (navečer) i uzdržavanjem od mesa i vina, kasnije također od mliječnih proizvoda i jaja. Nemrs znači samo jednom na dan do sita se najesti.
Korizma vuče svoje korijenje iz latinskog jezika, što u prijevodu znači Četrdesetnica, a želi nas podsjetiti na Isusov četrdeset dnevni post u pustinji. Kod Istočnih naroda brojke imaju daleko veće značenje nego kod Europljana. 40 dana trajao je potop, Izabrani je narod 40 godina lutao pustinjom, Mojsije je proboravio 40 dana na Sinaju, isto toliko dana Ilija je bio na putu do Horeba, a toliko dana Jona propovijeda Ninivljanima. Uvijek je riječ o vremenu čišćenja, pokore i priprave za Božje očitovanje. I upotreba pepela na Pepelnicu nije samo usmjerena na podsjećanje čovjeka na prolaznost: „Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti!“ nego je znak obraćenja i vazmene obnove, pa je danas uobičajena formula: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ Znamenit je i trenutak kad se vrši pepelenje, ne na početku mise, nego nakon homilije, kako bi se pokazalo da se obraćenje i pokora rađaju iz slušanja i razmatranja Riječi Božje.
Treba napomenuti kako Korizma ima još jedan veliki i važan zadatak, a to je poučavanje mladih naraštaja u vjeri. Katekumeni, pripravnici za primanje sakramenata kršćanske inicijacije: krštenja, potvrde i euharistije, kroz 40 korizmenih dana su se pripremali uz pomoć starijih „na daljinu“, kao što je danas naša moderna škola u doba pandemije korona virusa. Roditelji i starija braća i sestre poučavali su one mlađe članove svoje obitelji u vjeri. Potkraj korizme kandidati za primanje sakramenata išli su k župniku na ispit iz vjeronauka. Ako su bili dobro pripremljeni dobivali su od župnika „ceduljicu“ sa župskim žigom i župnikovim pečatom. Jedino s takvom ceduljicom moglo se ići na vazmenu ispovijed. Oni stariji, koji su već primili gore spomenute sakramente, nisu morali ići na ispit iz vjeronauka nego je domaćin kuće sam osobno išao do župnika i podigao onoliki broj cedulja koliko je bilo kandidata za primanje recimo sakramenta pomirenja i pričesti. Usputno su ostavili župniku obiteljski dar.
U naše vrijeme tu i tamo se može još čuti govoriti o lustracijama. Prvi kršćani su ih poznavali. Na Čistu srijedu ili Pepelnicu javni grešnici, oni koji su bili otpali od vjere, oni koji su se rastavili, veliki psovači, i slični javno su ispovjedili svoje grijehe. Za javne grijehe bila je i javna pokora. Bili su isključeni iz punopravnog članstva u zajednici. Nakon obavljene pokore ponovno su se vraćali u zajednicu na Veliki četvrtak. Mnogi od njih su od ganuća plakali. Otud na njemačkom govornom području i danas govore za Veliki četvrtak Grundonnerstag od staro-germanskog glagola grajnen što u prijevodu znači „plakati od ganuća!“ Ne bi bilo s gorega i danas aktualizirati lustracije u našoj Crkvi i u našem društvu možda bi nam svima bilo bolje, pa čak i na ekonomskom području?!