Puno puta smo čuli govoriti ili čitali da je Uskrs ili točnije Vazam, zato što Vazam uključuje: Oproštajnu večeru, muku, smrt i Uskrsnuće, naš najvažniji blagdan. Ako Krist nije uskrsnuo, onda je uzaludna i naša vjera i naše propovijedanje. Velim, to smo čuli, ali gradivo treba ponavljati da bi ga bolje upamtili. Kad ne bi bilo Uskrsa ne bi bilo niti Božića. Teolozi razlikuju Isusa iz Nazareta i uskrslog Krista vjere. Možda bi još nekoliko generacija, nakon smrti Isusa iz Nazareta, još neko vrijeme slavile njegov rođendan, ali nakon njih i on bi ubrzo pao u zaborav kao i toliki drugi velikani pa makar se i zemlje nazivale njihovim imenima, kako veli psalmist!
S obzirom da je riječ o najvažnijem kršćanskom blagdanu za očekivati je da i priprava za njegov dolazak traje poprilično dugo. Čak četrdeset dana. O pripremama za ovaj najveći kršćanski blagdan smo već pisali u našem listu.
Vjerovati ne znači znati nego imati nadu u prekogrobni život. U život nakon života! Pitanje Uskrsnuća nije pitanje znanosti nego, u prvom redu, pitanje vjere. Po meni najveći dokaz da je Krist uskrsnuo jest njegova Crkva za koju je sam rekao i prorekao: “Da je ni vrata paklena neće nadvladati!“ Njegova Crkva je istovremeno i ljudska i božanska. Ljudska, jer je čine grešni ljudi, a božanska jer joj je on garancija. Drugi dokaz su njegova neposredna ukazanja posebnim i izabranim ljudima. Najprije se ukazao grešnici Mariji Magdaleni, potom Tomi, koga njegovi kolege apostoli prozvaše: „Toma nevjerni!“, potom dvojici učenika na putu u Emaus i kod „lomljenja kruha“, i još četrdeset dana nakon Uskrsnuća, javljao se svojim učenicima jer je znao da je njihova vjera slaba i kako je teško prihvatiti tu „tajnu vjere!“ Uskrsli Krist se najprije javlja ženama. Ova činjenica ima svoje utemeljenje u naravi žene koje su sklone brže pronositi neku vijest. Bećari u mom kraju dali su najbolje odgovor na ovo pitanje: “Što će poštar dok je naših žena, još ne svane pošta raznesena!“ Možda će me neki proglasiti ženo – mrzcem. Ja sam samo citirao: „Rekoše nam neke žene od naših!“
Uskrs je odgovor vječnoj čovjekovoj čežnji da vječno živi! A da bi se živjelo mora se i umrijeti, to je cijena vječnog života! Ne kaže se badava: „Nema Uskrsa prije Velikog petka!“
NEKA OVO BUDE I MOJA USKRSNA ČESTITKA SVIM ČITATELJIMA NAŠE POSAVSKE HRVATSKE, S JEDNE I S DRUGE STRANE SAVE! NEKA VAM JE SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS! BUDITE I OSTANITE LJUDI NADE!
Vaš fra Vjenceslav Janjić
JE LI HRVATSKI NAROD U PUČKIM NARODNIM OBIČAJIMA PREPOZNAO VAŽNOST USKRSA?
Pitao me je jedan kolega novinar.
Korijeni Uskrsa nalaze se u pretkršćanstvu , u običajima posvemašnje proljetne obnove, kako ljudi tako i prirode. Ta se tradicija i poveznica vidi u jajetu, koje je oduvijek bilo simbol novog života. Svemir je imao oblik jajeta u iranskom zoro-astrizmu.
Spomenimo i još neke druge stare narode kao što su, recimo, stari Egipćani Babilonci i Rimljani. Kod njih je bila tradicija da se zaručnicima ili pak onima koji su zaljubljeni daruje jaje. Ni zeku ne smijemo zaboraviti kao simbol brzog razmnažanja. Iz jajeta i od zeke rađa se novi život. Možda su uskrsni običaji manje romantični od onih vezanih uz božićne običaje. Njih je suvremeno društvo, koje je potrošačko zloupotrijebilo i komercijaliziralo. Proizvodi se da bi se trošilo. U pred Božićno vrijeme je previše naglašen „blagdan darivanja!“ Uskrs je zadržao nešto više kršćanskog sadržaja. Uoči Uskrsa ljudi se pomiruju, čak i oni koji mjesecima, neki i godinama nisu međusobno razgovarali. Blagoslov svetenja i njegovo blagovanje je nastavak euharistijske gozbe u kojoj smo svi zajedno sudjelovali. Prisjećam se iz svojih djetinjih dana kako smo uskrsno jelo, koje je bilo blagoslovljeno u crkvi, blagovali kroz tri jutra. Bila je to kućna liturgija koja nije ostala samo u crkvi, a ujedno i prisjećanje na Isusov boravak u zemlji kroz tri dana i tri noći. Mi smo u Posavini radije govorili svetenje, nego li blagoslovljeno jelo. To se i u praktičnom životu pokazivalo. Svaka obitelj je strogo pazila na svaku mrvicu blagoslovljene hrane da niti ijedna padne na pod. Kućni ljubimci mačke ili psi morali su „držati odstojanje!“
Kolegino drugo pitanje glasilo je: ZAŠTO SE NA USKRS BOJE JAJA?
Na ovo pitanje odgovor treba potražiti kod etnologa, kod onih koji proučavaju svetu baštinu. Upravo oni tvrde da su prvi Turci donijeli ovaj običaj u Europu. Predaja ide još i dalje pa kaže da je običaj nastao najprije u Rusiji. Počecima su se jaja bojala isključivo crvenom bojom da bi se zaštitilo od sotone. Kod nas kršćana crvena boja simbolizira ljubav i mučeništvo. Komunisti su nam kasnije „ukrali„ crvenu boju kao i božanski pozdrav „Zdravo!“ Anđeo Gabrijel, kao Božji glasnik, pozdravio je Mariju: „Zdravo, milosti puna!“ Boje se kuhana jaja zato što su prvotne tehnike bili jednostavnije i prirodnije. U lonce, u kojima stavljamo jaja za kuhanje stavimo recimo ljusku od crvenog luka. Danas se tehnika bojanja jaja malo modernizirala pa se na kuhano jaje redovito zalijepi i neki znak kao recimo: srce, zeko, djetelina sa četiri lista….. Može se reći da je tehnika bojanja jaja postala i mala umjetnost. Dužni smo našim čitateljima i konkretan odgovor zašto se boje jaja? Zato što je Uskrs blagdan novog života, blagdan buđenja prirode.
Evo i trećeg njegova pitanja.
ŠTO SE SVE NOSI U KOŠARICI NA SVETENJE?
Kod nas u Slavoniji na blagoslov se nosi: ponajprije kruh, potom kuhana šunka ili kulen, ponegdje kažu kulin, kuhana jaja, svakako flaša rakije i crnog vina te blagoslov mladih plodova: luka, hrena, rotkvice, ni sol se ne smije zaboraviti. Nekoć su naši stari živjeli u zajednicama, govorilo se u zadrugama. Nositi jelo ne svetenje pripadalo je najmlađoj snaši. Najprije je trebalo košaricu ukrasiti svježim poljskim cvijećem, ako se Uskrs slavio kasnije, kao recimo ove godine. Košara se okiti svečano izvezenim ručnikom. U mom kraju vole reći otarkom. Bogatstvo obitelji gledalo se i po ukrasima na otarku i duljini otarka, a ni snašina narodna nošnja nije prošla nezapaženo. Snaše su jelo nosile na svetenje u crkvu bez marame. Pletenice na glavi bi okitile svježim poljskim cvijećem. Niti jedna od snaša žalila truda oko pospremanja košare na svetenje. Odgovor je uvijek bio: „Nije Uskrs svaki dan!“
ČETVRTO I POSLJEDNJE PITANJE GLASILO JE KOJE JE MOJE MIŠLJENJE O BIČEVANJU, RAZAPINJANJU NA KRIŽ, HODANJE PO VRELOJ ŽERAVICI?
Odmah na početku želim reći da Isus nije bio fanatik i da on nigdje nije dao naslutiti da to očekuje ni od svojih nasljedovatelja. Svako pretjerivanje može biti opasno po život. S obzirom da je životu cijena previsoka tu svetinju trebamo ljubomorno čuvati. Poznato mi je iz različitih televizijskih programa da takvih pokušaja ima i da nisu rijetkost. Poznat mi je, recimo, običaj sa Filipina o bičevanju i razapinjanju na Križ na Veliki petak. Kažu da se za taj i takav čin mora pribilježiti i po nekoliko godina ranije. Poznat mi je, također, i običaj nošenja Križa na Veliki petak na otoku Hvaru. Posebna je čast nositi ga baš na Veliki petak. Ondje postoji i bratovština Svetoga Križa. Gledao sam također jedan dokumentarac kako neki pojedinci bosonogi hodaju po živom ognju. Nisam za takav vid pobožnosti jer ju smatram pretjeranom. Svaka pretjeranost može dovesti i do fanatizma. Definitivno Isus nije bio fanatik niti podržava fanatizam.
Piše: fra Vjenceslav Janjić
