VIDOVICE
Razgovor s mons. Ilijom Janjić, kotorskim biskupom u miru, povodom 25. obljetnice biskupskog posvećenja i prve biskupske mise u rodnoj župi Vidovice 15. lipnja 1996. godine.
Slavljenika i jubilarca mons. Iliju Janjića sreli smo i ove godine na 15. lipnja u rodnim Vidovicama, dakle na 25. obljetnicu prve biskupske mise u rodnoj župi, ali slavlja nije bilo iz dobro poznatih razloga. U godini srebrenog jubileja bilo je planirano hodočašće u Svetu Zemlju, duhovne vježbe: „Na izvoru mog duhovnog zvanja“ i svečana sveta euharistija. Iz poznatih razloga sve je odgođeno. Narodna mudrost veli kako čovjek snuje, a Bog određuje. Evo tog našeg razgovora.
Molimo Vas da se ukratko predstavite našim čitateljima.
Svjetlo dana ugledao sam ljubavlju Boga Oca, te ljubavlju mojih roditelja otca Ante Janjića i majke Jele 20. rujna 1944. godine. Bilo je to u vremenu Drugog svjetskog rata. Kršten sam sutradan 21. rujna po tadašnjem župniku vlč. Juraju Zirdumu. Sama činjenica da sam rođen za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je dovoljna da nisam mogao imati baš sretno djetinjstvo. Bio sam prikraćen dječjih radosti upravo stoga što su to bile ratne godine, drugi razlog bila je prerana smrt moje majke Jele koja je umrla 4. svibnja 1947. godine u njezinoj 24. godini života. Mlađi brat Slavko umro je 45 dan nakon rođenja. Božja providnost me nije ostavila samog. Stoga sam uzeo za moto svog svećeničkog jubileja: ZNAM KOMU SAM POVJEROVAO!
Bakina ljubav, ljubav mojih tetaka i tolikih drugih osoba nisu mi mogli nadoknaditi majčinu ljubav.
Kada ste i na koji način osjetili da Vas Bog poziva u svećenički stalež?
Gledao sam svoga župnika prečasnog gospodina Juraja Zirduma kako ga ljudi jako vole, kako se on vrlo rado susretao s tadašnjim bogoslovima i sjemeništarcima, isto kao i sa časnim sestrama, a u Zirdumovo doba duhovnih zvanja bilo je jako puno. Zirdum je čitao znakove vremena i to je urodilo bogatim plodom. Ponosno ističem da potječem iz župe koja je iznjedrila ni manje ni više nego stotinu duhovnih zvanja. Među tim bogoslovima i sjemeništarcima, u to vrijeme bio je s otčeve strane rođak Šimo, a s majčine strane ujak Josip. Njima su se kasnije pridružila još dvojica rođaka i s majčine strane tri tetke časne sestre. Usputno da kažem kako u Vidovicama nisu rijetke obitelji koje su izmolile po tri svećenička ili časno sestarska zvanja. To je i bilo sudbonosno da sam i ja posredstvom jedne moje tetke časne sestre Euzebije izabrao baš svećenički poziv.
Kako i zašto ste baš odabrali Kotorsku biskupiju?
Svako svećeničko zvanje ima svoga „Andriju“. Kao što je apostol Andrija našavši Mesiju sav radostan otrčao kući da kaže svome bratu Petru: “Našao sam Mesiju, dođi pa vidi!“ Taj Andrija za mene je bila moja teta časna sestra Euzebija koja je radila u kuhinji u domu za starije osobe u Perastu, u Boki Kotorskoj. Kad sam mojoj teti rekao da želim poći u sjemenište ona mi je ponudila da dođem upravo u Kotorsku biskupiju. Molbu za prijam uputio sam u Kotor i u jako kratkom vremenu stigao je pozitivan odgovor. Uputili su me u sjemenište u Pazinu. Tamo sam upoznao još nekoliko drugih kolega, a posebno sam ostao povezan s don Milom Galićem koji je 1960. imao ređenje za svećenika i mladu misu na otoku Gospe od Škrpjela. Na njegovo ređenje i mladu misu pozvali su i nas sjemeništarce. To je bio početak mog upoznavanja Kotorske biskupije. Danas su, uz mene, u Kotorskoj biskupiji još trojica svećenika iz mog kraja.
Oče biskupe, možete li se prisjetiti kako je bilo vaše prvo biskupsko slavlje u rodnim Vidovicama – 15. lipnja 1996. godine?
Moje biskupsko ređenje bilo je u Kotoru na blagdan blažene Ozane 27.travnja 1996. godine ispred katedrale sv. Tripuna. Naime katedrala u Kotoru bila je te godine sva u skelama nakon potresa koji se dogodio 15. travnja 1979. godine. Dobro se sjećam da ni u mojim rodnim Vidovicama moja prva biskupska sveta misa nije mogla biti u staroj crkvi sv. Vida, u kojoj sam bio kršten, jer je bila do temelja razrušena u ratu 1992. Poznato je da Vidovljani već stoljećima sredinom lipnja slave svog nebeskog zaštitnika, blagdan sv. Vida. Osim toga bilo je to prvo Vidovo u miru i slobodi nakon srpske agresije. Mjesto je bilo pola godine pod srpskom okupacijom. Slobodno se može reći da je ta biskupska misa bila poput melema na ljute rane našeg naroda koji živi u Bosanskoj Posavini. Prema slobodnoj procjeni na toj misi zahvalnici okupilo se oko četiri tisuće vjernika iz čitave Bosanske, ali i Slavonske Posavine. Ovdje je, prije srpske agresije, nastavio je otac biskup, živjelo više od 160 tisuća katolika od 528 tisuća katolika koliko ih je tada imala Vrhbosanska nadbiskupija. Od 144 župe ove Nadbiskupije u Posavini ih je bilo 47. Danas je Bosanska Posavina opustošena u duhovnom i materijalnom pogledu. Dobro se sjećam svojih riječi. Rekao sam tada vidite što je učinila ljudska mržnja. Neka ljubav popravi što je mržnja srušila i razorila. Moto mog svećeničkog posvećenja bio je: „Znam komu sam povjerovao!“
Bog nas tada, a ni danas nije napustio! Uvjeren sam da je i moje svećeničko i biskupsko služenje bilo poput melema na ljute rane našeg naroda koji živi u Bosanskoj Posavini, ali i u mojoj kotorskoj biskupiji i posvuda gdje žive Hrvati katolici.
I na kraju našeg razgovora Vaša poruka vjernicima kotorske biskupije u biskupiji i Bokeljima raseljenima po svijetu.
Vjernicima Kotorske biskupije redovito sam slao Božićne i uskrsne poslanice, a za blagdan sv. Tripuna slao sam poruke i svim Bokeljima izvan Boke Kotorske. U tim poslanicama isticao sam lik i djelo sv. Tripuna. Taj je duhovni gorostas oko 250. godine, za vrijeme rimskog cara Decija, dao svoj mladenački život u 18. godini života za vjeru. Kotor je imao čast da njegove moći budu pohranjene upravo u našoj katedrali još davne 809. godine. Ono što sam isticao 23 godine kao pastir ove starodrevne biskupije to bih poručio i danas kad sam umirovljen. Dragi Bokelji! Imate sreću živjeti u najljepšem zaljevu na svijetu. Živite u prirodnim i kulturnim ljepotama, a obasjava Vas i duhovna ljepota naših blaženika i svetaca: sv. Leopolda Bogdana Mandića, blaženog Gracije, blažene Ozane Kotorske i službenice Božje Ane Marije Marović.
Poznato Vam je da su u grbu našega grada, uz lik sv. Tripuna, uklesane i tri riječi: „Fides et honor!“ ( Vjera i poštenje!) Taj duhovni kontinuitet vjere i poštenja nastavite i danas živjeti i svjedočiti osobito našim mladima na kojima ostaje sadašnjost i budućnost! Srebreni jubilarac mons. Ilija Janjić primio je i čestitku i od pape Franje koja je pročitana kod uvođenja u pastirsku službu njegova nasljednika u Kotorskoj biskupiji mons. Ivana Štironje. Biskup je svome nasljedniku zaželio puno Božjeg blagoslova u pastirskoj službi.
Tekst i slike pripremio:
fra Vjenceslav Tunjo Janjić
099/ 22 545 75
