KORIZMENO RAZMIŠLJANJE
Vjerujem da se neki od Vas vrlo lako mogu prisjetiti pobožne legende pod nazivom: “Stope u pijesku!“ Radi se o mladiću koji je sanjao čitav svoj kršćanski život poput stopa u pijesku. Kad mu je u životu bilo dobro i kad je sve išlo prema onoj našoj narodnoj poslovici, da je svatko kovač svoje sreće, tad je vidio u pijesku, pored svojih dvije stopa, još dvije stope. Kao kršćanin u tim drugim stopama prepoznao je stope njegova anđela čuvara. Mi bi smo, u ovom svetom korizmenom vremenu rekli, da su to bile Kristove stope. Kad se probudio pitao je Isusa: „Zašto ga je napustio kad mu je u životu bilo najteže?“ Tad mu je Krist odgovorio: „Kad ti je u životu bilo najteže one dvije stope koje si opazio pored svojih stopa bile su moje stope, tad sam te ja nosio na svojim ramenima!“
Poštovani čitatelji, ne samo oni koji se svjetonazorski osjećate kao kršćani, nego i oni koji svoj svjetonazor još uvijek nisu prepoznali, kad je riječ o patnji, bolestima, ratovima, i drugim izazovima u životu, da se svi mi podjednako osjećamo poput mladića iz stare legende. Svako dobro, što nam se događa u životu pripisujemo sebi, a sve ono što je loše pripisujemo gotovo redovito Bogu. Tako je bilo tako je i sada i bit će dok ljudi više ne povjeruju Bogu! A zašto? Zato što preslabo ili premalo vjerujemo da Bog sve vodi i da će, na kraju, sve završiti dobro. Evo osobnog primjera. Nije pedagoški stavljati sebe kao primjer, ali narodna mudrost kaže: „Riječi opominju, a primjeri privlače!“
Dok sam bolovao od korone sanjao sam jako puno ljudi koji su pritisnuti, kao pod nekim valjkom koji ih gazi. Među silnim mnoštvom pod valjkom prepoznao sam i jednog hrvatskog branitelj, kojeg osobno poznam, koji mi je doslovno rekao: „Pater Vjenco: mi ćemo pobijediti!“ Nemam komentara!
Drugi primjer iz povijesti dogodio se sredinom četvrtog stoljeća, a pripisuju ga Konstantinu Velikom. Zapisao ga je biskup iz Eritreje. Samo da podsjetim da je car Konstantin, bio velik i uspješan vojskovođa i da je kršćanima 313. godine darovao slobodu tzv. „Milanskim ediktom!“ Prije tog povijesnog čina trebalo je, godinu dana ranije, dakle 312. godine prije Krista, osloboditi kršćane od progona bezbožaca. Trebalo je prijeći preko jednog mosta koji je bio jako dobro čuvan i ući u sam grad Rim. Trebalo je dosta hrabrosti i puno žrtava. Predaja kaže oko podneva, kad je sunce bilo u zenitu, vidio je Raspetog Krista i ispod Raspela četiri slova na grčkom jeziku, četiri simbola. Ta četiri simbola značila su: „U OVOM ĆEŠ ZNAKU POBIJEDITI!“ Dakle u znaku patnje, bolesti i ratovima i svime što oni sa sobom nose. Nakon te pobjede dobio je naziv Konstantin Veliki. U borbi nismo sami!
Piše: fra Vjenceslav Janjić
